Ustremili smo se ka pogrešnim ciljevima, materijalnoj strani ovog sveta, hrlimo da steknemo mnogo onoga što nam suštinski i nije potrebno da budemo zadovoljni i srećni.
Evo na primer ja; stalno nekuda žurim, nekuda kasnim i negde treba da stignem. I samo usput se zapitam kuda će me taj put odvesti… I nastavim da žurim i da se batrgam između silnih obaveza i sopstvenih želja.
Vraćala sam se sa posla. Umorna, ne toliko fizički, koliko me je obuzeo onaj unutrašnji nemir i pritisak. Duša mi je bila obamrla od svega čime sam bila zatrpana. Na Bulevaru gužva. Kao i uvek. Milim u koloni u kojoj su svi nervozni, sviraju, ubacuju se, psuju…Nema više džentlmena ni u životu ni u vožnji. Čast ponekom izuzetku. Crveni talas kao po pravilu. Telefon mi svako malo zvoni, ili stižu poruke; bombarduju me s posla svakojakim pitanjima, od kuće svakojakim potrebama, zanemareni prijatelji predlozima za viđanje.
Gde da spakujem sve to u jedan dan? Teško mi je i u celu nedelju, a ne u jedan toliko kratak dan. Mislim, kombinujem, preračunavam sate, pokušavam da sve nekako posložim i da ispoštujem svačija htenja i potrebe. I ne ide mi. Gas, kočnica, prva, druga…i nikako da stignem… Pojačavam muziku, otvaram prozor, iskočila bih iz svoje kože i ove gužve. Zaustavljam auto negde kod Tašmajdana, verovatno nepropisno. Izlazim, ne mareći ni za šta i kao pomahnitala koračam kako bih se nadisala vazduha. I shvatam da postoji život i izvan moje haotične svakodnevice. Neki ljudi zaista žive.
Kad li sam poslednji put bila u ovom parku. Ne znam ni sama. Sve izgleda potpuno drugačije. Lepo je, renovirano, uređeno, prepuno ljudi. I sve nekako mirno spram onog pakla u saobraćaju. Pokušavam najpre da dođem do vazduha, pa zatim i do same sebe. Gasim svoj mobilni telefon, ne bih li na trenutak makar ugasila sve te planere, obaveze i satnice koje moram da ispoštujem. Od svog isprogramiranog života nisam ni primetila da se jesen već uselila u naše krajeve. Udišem punim plućima svoj grad, udišem miris mira, miris života i životne radosti.
Beograd u ovo doba godine gotovo uvek miriše na pečene paprike. I sada osećam taj topao i intenzivan miris koji se pomalo mesa sa mirisom sveže ispečenih kokica koje sa osmehom prodaje jedna sredovečna gospođa u parku. Nekada sam najviše volela da se prošetam Bulevarom u kasnim septembarskim danima, da osetim taj nekako magijski miris pečenih paprika, koji me celu obuzima otvarajući niz prijatnih osećaja u meni. I ovoga puta me je obuzela toplina tog mirisa. Toplina porodice koja zajedno ide na pijacu tragajući za najlepšom paprikom, porodice koja se cela sjati oko tog tako važnog i velikog zadatka zvanog zimnica.
Nije li radost u tim čarobnim trenucima koji porodicu okupljaju oko ognjišta? Nije li to zaostavština koju su nam u amanet ostavili naši preci? Kako smo dozvolili da nam ta radost isklizne iz ruku? Zašto umesto u špajzove sa savršeno naslaganim teglama, idemo u supermarkete i kupujemo ono što je trebalo da bude porodična radost? A ni jedan kupovni ajvar ne miriše kao onaj koji začinite toplinom doma i svojim veštim prstima, ni jedan džem od šljiva ili kajsija nema boju kao onaj koji je obojen ljubavlju kada ga pripremate za svoje najbliže… Ko nam je oduzeo to pravo da poličice punimo šarenim teglicama koje pažljivo iskuvavamo, sterilizujemo, oblažemo natpisom godine kada je sadržaj u tegli pripremljen? Ko nam je ukrao vreme i lišio nas te čarolije koju donosi jesen? I nije ovde reč o samoj zimnici, već u radu koji nas povezuje, koji nas u isto vreme i umara i okrepljuje.
Hodam ka Šansi. Kao nekada naručujem veliki espreso sa toplim mlekom i kujem planove kako da zimnicu vratim u svoj dom. Kako da mi kuća odiše mirom, a da mi dane ne pojedu tolike obaveze koje namećem samoj sebi. Preispitujem se za čime žudim. Mislim da je u ovom trenutku to mir. Smiraj. Opija me miris Beograda. Ne propustite taj užitak. Ne propuštatjte da živite.
Uspešno ste se prijavili