Ove godine, 19. i 20. juna, u Kući kralja Petra Prvog na Senjaku, publika je imala priliku da se upozna s dobitnicom nagrade „Isidora Sekulić“, Sanjom Savić Milosavljević, koja je pobedila na konkursu za književno delo ostvareno u žanrovima kojima se i sama Isidora bavila. Roman Martin udio predstavljen je u okviru projekta „Isidora nas sluša“.
Danas, mi želimo da slušamo Isidoru. Podsetimo se kako je naša velika spisateljica govorila o sreći.
Nema sumnje, da je sreća veliko blago i neocenjeno dobro, s toga ćemo vrlo često videti i čuti, kako ljudi traže sreću. Čoveštvo juri za njom, kao žedan putnik na sunčanoj pripeci za onom varljivom prirodnom pojavom što narod zove Tera baba kozliće. Pa kao što je zamoreni putnik uvek obmanjen, kad se da zavarati od toga prirodnoga pojava, tako isto obmanjuje sebe i čoveštvo sa različitim predstavama sreće, jer i ako postigne ono, u čemu je sreću sebi zamišljalo, nezadovoljno je stoga, što uviđa da je sav trud uzaludan bio, do željene sreće stiglo nije.
(izvor: Isidora Sekulić, O sreći, Partenon, Beograd 2023)

Isidora ne daje univerzalan recept za sreću u životu, već o sreći razmišlja iz perspektive vere i nedvosmisleno kaže da sreća dolazi od Boga. „Bog je na usta jedinca sina svoga rekao: Sreća je u onih lepih devet hrišćanskih vrlina, bez kojih se ne može u carstvo Božije doći.“ Na hrišćanskom tragu, ona navodi da pre nego što se upustimo u traženje sreće, treba da se postaramo da svoju dušu ukrasimo smernošću, pokajanjem, dobrotom, darežljivošću, milosrđem, čistotom srca, miroljubivošću, pravdoljubljem i mučeničkom smrću, a zadovoljstvo koje ćemo osećati u svojoj duši, biće nam najbolji pokazatelj da u navedenim vrlinama zaista prebiva istinska sreća. Ove vrline će učiniti, da sreću dalje tražiti nećete, jer ćete već biti srećni, piše Isidora.
Prva žena u SANU
Inače, Isidora Sekulić je rođena 17. februara 1877. godine u Mošorinu kod Titela. Bila je prva žena koja je postala članica Srpske akademije nauka i umetnosti (dopisni član 1939, redovni 1950). Školovala se u Novom Sadu, Somboru i Budimpešti, a književni rad započela je u „Srpskom književnom glasniku“ objavljivanjem priče pod imenom „Glavobolja“. Prvu zbirku pripovedaka Saputnici objavila je 1912. godine, a uoči Prvog svetskog rata i čuvena Pisma iz Norveške. Bila je prvi predsednik Udruženja pisaca Srbije. Afirmisala se kao vrlo ugledan mislilac i esejista prevodeći i pišući o najznačajnijim domaćim i svetskim književnim stvaraocima i temama. Nakon Drugog svetskog rata postala je i potpredsednica Saveza književnika Jugoslavije. Njeno poslednje delo, objavljeno 1951, bila je monografija posvećena Njegošu, čiji je drugi deo spalila zbog negativne kritike Milovana Đilasa. Umrla je 1958. godine u Beogradu, a 2015. joj je podignut spomenik na Topčideru.
Uspešno ste se prijavili