To su meni veoma bitni ljudi i naravno da sam jedva čekala i sa zadovoljstvom prihvatila poziv. Ali nisam očekivala da će proslava teći na način na koji su domaćini organizovali.
Pre dvadesetak godina i ranije znalo se da će roditelji pozvati rodbinu na ručak, pa ćemo mi jedva dočekati da sa društvom provedemo veče u nekom iznajmljenom lokalu. Sve nekako svedemo i sa ne prevelikim brojem ljudi. Ali nam je to bila čar – samo mi klinci na nekoj žurki bez nadzora roditelja.
Tokom poslednjih pet meseci sam bila na dve ovakve proslave i bile su identične, samo se razlikovao broj ljudi. Na jednom rođendanu je došlo 145 osoba, a na drugom su zvanice brojale neverotnih 228 osoba.
Proslava teče ovako:
Ulazite u salu i tu vam dočekuju roditelji, čestitate im i onda vas na podijum čeka slavljenik/slavljenica kojeg izljubite pa tek sa njim da se fotografišete. Smeste vas za vaš sto (postoji spisak i broj stola za koji vas odvede hostesa).

Imate bezbroj raznog pića da birate, predjelo, čorba, glavno jelo, mnoštvo salata… Dekoracije na svakom stolu…
Tu je i bend u punom sastavu koji kreće laganijom muzikom, a onda ubrzavaju kako bi se masa „pomamila“. Tu je i staro i mlado i maloletni i penzioneri… Nešto posle 20 sati dolazi torta koja je ispraćena stalkom sa čašama u koje se sipa šampanjac. Oduvane svećice, a onda trk napolje jer će društvo da pali baklje. Nakon toga ulaze trubači na nekih 10ak minuta.
Da, nisam vam prenela iskustva sa skorašnje svadbe, nego sa punoletstva. I svadbe su se manje pravile od ovoga.
Šta je drugačije? Nema mlade u venčanici i matičara. Sve ostalo je identično kao svadba.
Još jedna zanimljivost je da niko od društva nije došao sa upakovanim poklonom, već su svi u ruci držali koverte koje su uredno stavili u kutiju predviđenu za to.
Uspešno ste se prijavili