Tako je majka, sada devetogodišnje devojčice, odlučila da svoju ljubimicu ne upiše u obdanište.
– Ona je tada bila jedinica, suprug i ja smo je kasno dobili i pošteno smo je razmazili. Ja nisam radila, pa sam mislila da je skroz u redu da se ona igra u našem dvorištu umesto da u vrtiću dobija razne prehlade od druge dece i da jede ručak koji ne voli – počinje svoju ispovest majka Sofija.
Dok su se druga deca prijateljila, igrala i delila „probleme“ u vrtiću, njena Ivana igrala se sama u dvorištu. Jedine „drugarice“ bile su joj mamine komšinice koje bi ponekada sa njom izgrale lastiš ili joj pomagale da obuče barbiku.
– Priznajem da smo je držali pod staklenim zvonom, a nisam ni bila svesna situacije u koju je stavljam, sve dok nije došlo vreme da krene u školu. Imala je psa, uz njega je naučila da se sve stvari dele i nikada nije bila nedruželjubiva kada bismo otišli u goste. Kada je došao prvi dan škole shvatila sam koliko sam je upropastila mojim čuvanjem – priča Sofija.
Njena briga da joj se dete ne prehladi i da neće hteti da jede ceo dan u vrtiću za rezultat je imala veće probleme. Prvih nekoliko meseci Sofija je preživljavala pakao svaki put kada treba Ivana da krene u školu.
– Plakala bi satima i sedela na stolicu bez imalo truda da sasluša šta joj pričam. Govorila sam kako će joj biti lepo sa drugarima i svakakve utehe nalazila, ali je ona svakodnevno histerisala. Kada napokon uspem da je nateram da izađe iz kuće, novi problemi su se javljali u učionici. Ne bih još ni došla do parkinga, a učiteljica bi me zvala da se vratim jer Ivana plače i neće da se druži i priča sa ostalima – iskrena je Sofija.
Tada je pomoć potražila kod školskog psihologa koji je satima pričao sa devojčicom, a onda nasamo i kudio Sofiju.
– Sa njom je moralo dosta da se radi. Crtali su, razgovarali i radili razna testiranja. Kako mi je rekao psiholog, ja sam najveći krivac za njeno ponašanje. Dete samo nije naviklo da se odvaja od mene i nije još u mlađim godinama naučilo da bude okruženo drugarima sa kojima bi trebalo sve da deli. Upozorili su me da je najbitnija stvar u odrastanju deteta upravo vrtić, gde će oni naučiti da se druže, dele, raduju se i tuguju sa ostalom decom. Nakon nekoliko meseci Ivana je počela da ide na časove bez plakanja i lepo se prilagodila ekipi – kaže Sofija i savetuje sve da ne ponove njenu grešku, nego neka vode decu da se druže sa ostalima.
Ona sada ima i Nikolu (4) koji je sa dve godine krenuo u obdanište. Ono što je savet većine psihologa jeste da bi dete trebalo na vreme navikavati da mama i tata nisu tu 24 sata, a vrtić je odlična stvar da dete nauči da se socijalizuje.
Uspešno ste se prijavili