Susretanja, sudaranja. Slučajni i namerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?
Šta je to što nas natera da pustimo u svoj život i one za koje znamo da nas mogu povrediti? I one koji se uvuku nečujno, polako, postanu deo životne rutine, deo jutra, večeri, naših dana. Šta je to što nas iznova prevari da se prevarimo? Nedostaje mi da osećaj prati reč, a reč dela. Da jednom sve bude onako kako želi srce, a ne onako kako nameće trenutak i razum.
Umorna sam od prolaznih momenata koji ostanu samo trag u vremenu, kao prašina susreta, ostavljena negde u sećanju, kao da nikada ti trenuci nisu ni postojali. Kao da smo uspomene gradili za nekoga drugog. Kao da su sećanja stvarana da bi bila prepričavana, a ne i proživljena. Umorna sam od uzaludnih ushićenja, koja se završe..realnošću.
Nisam od onih što veruju da je kraj onda kada vi kažete da je nešto gotovo. Ne, nekim stvarima nikada ne dođe kraj, samo se stavi tačka u rečenici koja se trenutno piše. Bude lakše, zar ne? Posmatrati sebe kao reč u rečenici. Onoj koja je deo neke veće knjige, nekog značajnijeg teksta, nečeg što je veće i od vas samih. Lakše je misliti da ćete biti deo smisla, a ne delić u besmislu. Ne samo što je lakše, nego je i potrebno. Trošiti se na prolazno, je ravno bacanju sebe niz vetar. Jer..po ko zna koji put, sve se dešava sa razlogom.

Foto: Profimedia
Iako možda u tom trenutku mrzite i vreme, i razloge i sebe. I pravdate pogrešan trenutak nedostatkom sopstvene upornosti, ili krivite sebe jer niste drugačiji. A niko nije kriv.. Neke stvari se jednostavno ne dese, koliko god ih mi želeli. Nekada i to u šta ste ulagali sebe nije uzaludno, samo je bilo preambiciozno. A možda je bilo i potrebno da se ambicije rasprše, da biste negde između želja i mogućnosti, stvorili iskustvo. Da li je moglo drugačije? Ne. Da je moglo, bilo bi. Iako nekada žal za onim što je moglo biti, unosi nemir u sadašnji trenutak, koliko god se mi trudili suprotno. Tišti i stvara onu tenziju bezbroj neizgovorenih i nedorečenih razgovora, svega onoga što ste imali potrebu da kažete, a ostalo je negde iza vas, na putu ka ovom trenutku.
Da li je lakše otići, ili pustiti drugu osobu da ode?
Postaje nebitno u onom trenutku kada shvatite, da svakako više niste na putu jedno ka drugom. Ipak, ako ne biste menjali nijedan kilometar tog pređenog puta, i ako ste uživali u vožnji dok je trajala, onda ostavite sećanju da upije i zadrži samo ono najbolje. Mnoge obilaznice zapravo vode istom putu, samo sa iskustvom novih kilometara. Ne dozvolite sebi da ne uživate u svakom novom tragu na vašem putovanju, a korake koji ispisuju vaše dane, posmatrajte samo kao ples života.
Plešite dane ka svojim željama, a one će se sigurno ostvariti onda, kada i zaboravite da ste ih poželeli. Bilo da ste otišli, ili ostali, ako je put bio pravi, u nekom trenutku, vratićete se njemu opet, ili će vas on pronaći.
Bitno je samo … da nastavite da koračate.
Uspešno ste se prijavili