Muče me neka pitanja, jure me neki strahovi. Danima se tako ja sakrijem pa me oni pronađu. I uvek skupim snage za beg pre nego da se suočim sa njima. Danas se ne suočavamo, samo se gledamo u oči. U stvari, ja se ne plašim njih, nego onoga što može da usledi kada me sustignu.
Nisam od onih slabih, znate. Kad je najteže ja sam tu. Ali danas mi treba utehe, danas mi treba mira. I njegove snažne, muške ruke. Samo da grle, da paze i da kaže da je tu za šta god da bude i za šta god da ne bude. Mislim da nije svestan koliko njegove reči mogu da me umire.
Nije tu. I danas su sve praznine još praznije. Danas mi više nedostaje, danas sam manje strpljiva. Da je ovde, sigurno bi me ovako umotanu u pokrivač sa sve šoljom čaja uneo u spavaću sobu i dugo i strpljivo slušao šta me muči. A onda bi mi rekao da odspavam, da odmorim jer kad smo odmorni sve izgleda drugačije. I ja bih, kao neka mala devojčica, obgrlila njegova ramena i tu zaspala spokojna.
Udisala bih njegov miris, miris ljubavi, miris sigurnosti, miris poznatog. On sve moje strahove zna. I postaju mnogo manji kad se njemu poverim. On ih smanji rečima. Ublaži dodirom. Pokaže razumevanje. Otera ih ljubavlju. I znam da bi kad se probudim i dalje bio tu. Zagledan u moje oči, mazio bi mi lice. Grlio jače. Šaputao tiše. I ja bih bila tako slaba u tom trenutku. Slaba na njega. A u isto vreme toliko jaka za ono što je preda mnom. Jer on bi bio uvek korak iza mene ako želim da se vratim i korak ispred mene da mi pokaže da nema razloga da se plašim.
Nije tu. Ali sva njegova ljubav je sa mnom. Gde god da sam.
(Preuzeto sa sajta classic and romantic)
Uspešno ste se prijavili