Govorio je na mnoge životne teme, obrazovao mlade ljude, učio ih pravim životnim vrednostima, a svim generacijama je pokazivao šta znači biti čovek, koliko je važna porodica kao institucija, a neretko je naglašavao da bi trebalo da ističemo sve dobre osobine kod ljudi.
Ovako je on pričao:
O ŽIVOTU
„Moć vladanja nad drugim neodoljiva je slast tamne strane čovekovog bića.“
„Nije preterano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj žive – katkad potpuna, katkad delimična nesposobnost jednog velikog broja ljudi da vole. Isto tako ne izgleda mi nimalo preterana misao da se čitavo čovečanstvo i zemlja pod njim održavaju pre svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju da vole.“
„Sva dostignuća moderne tehnike, kao i moderne medicine, učinila su život, a sigurno i smrt, težim i mučnijim. Samo „volja za smisao“ može da nas učini odgovornim i tada tek spremnim da pomognemo i sebi i društvu.“
„Velika je to veština umeti razgovarati sa čovekom.“
O LJUBAVI
„Ako jezike čovečije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.“
„Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.“
„A sad ostaje vera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.“
„Ljubav treba negovati. Imamo duhovnu ljubav, intelektualnu, emotivnu i fizičku. Neću da rangiram, svaka od tih ljubavi je bitna.“
O PORODICI I BRAKU
„U braku postoje četiri nivoa komunikacije između partnera: duhovni, intelektualni, emotivni i fizički. Za dobar brak, bar dva bi trebalo da funkcionišu. Kad popusti jedan ili dva, treba raditi na ostalim. Muž i žena, odnosno svako, treba da rade na svojoj individuaciji.“
„Brak je doživotni izazov partnerima! Potrebno je paralelno samopopravljanje.Potrebno je da ostane bar malo ljubavi, poštovanja i interesovanja za partnera. Partner poznaje našu Senku, Personu, Animu, Animusa, ona ne može i neće da nam se divi.”
O VASPITANJU
“Dete staro tri, četiri godine sluša majku i oca kako se ne svađaju, nego raspravljaju o nekoj temi, pa se ne slažu. Bez povišenog tona, svako iznosi svoje argumente, puštajući i onog drugog da kaže to što ima. Tu počinje dijalog i tako se dete uči dijalogu. Iako ništa ne razume, (šta je to o čemu roditelji pričaju) negde u letu uspeće da uhvati da se ne slažu, ali da i majka i otac razgovaraju koristeći argumente, a ne povišen ton.”
“Ne treba odmah grditi dete, govoriti mu: “šta će od tebe biti”, “opet ne radiš dobro”. Treba hvaliti decu kada urade nešto dobro, jer i ako rano postanu gorda mogu se korigovati. Zavidljivost je češća u porodicama gde ima više dece. Kad je dvoje dece, roditelji treba da paze jer se prirodno javlja zavidljivost, a deca često misle da otac i majka više vole brata ili sestru.”
„Ono što će odlučiti da se dete pogrešno razvija jeste nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja. Jer ako je dete zaista na početku bespomoćno, od koga ono može da dobije onaj prvi neophodan impuls ka sigurnosti i zbrinutosti nego od roditelja. Ono nema nikakav drugi kriterijum za sopstvenu vrednost nego priznanje koje dobija od svoje najbliže okoline.“
Rođen je 2. avgusta 1924. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a zatim jespecijalizovao neuropsihijatriju. U Švajcarskoj, Nemačkoj i Francuskoj specijalizovao je psihoterapiju. Radio je više decenija kao šef Psihoterapeutskog odeljenja beogradske bolnice „Dr Dragiša Mišović“. Preminuo je danas u Beogradu u 95. godini.
Uspešno ste se prijavili