I dok ga gleda, nakon palačinke koju je natrpala u usta neverovatnom brzinom, pitam se da li sam upravo upala u zamku kazne i nagrade.
Nakon dobijanja deteta odlučila sam da nećemo funkcionisati po principu daš mi ruku, dam ti prst. Budeš dobar, dobiješ igračku. Poslušaš mamu, ideš u igranicu. Odluka je došla iz jednostavne emocije, ni ja ne volim da me ucenjuju i da me tretiraju kao poslušnu životinjicu u zoo vrtu. Zašto bih onda to želela za svoje dete, koje je samo malo manji čovek. Ali kako dete odrasta shvatam da su neke od početnih odluka koje sebi postavimo teže za realizaciju.
Nekad je je lakše odustati, nego nastaviti zacrtanim putem. Možda je samo važno dovoljno dobro se pripremiti i istražiti. Zato smo pitali Sanju Ristu Popić, pedagoga i osnivača Parentisa, preduzeća za savetovanje i edukaciju roditelja, kakvo je to roditeljstvo bez kazne i nagrade? Šta ono podrazumeva?
– Roditeljstvo bez nagrade i kazne je roditeljstvo koje se prevashodno bavi suštinom, a ne formom. Često se ono brka sa permisivnim roditeljstvom, koje mnogo dopušta deci. Osnovna razlika između ova dva stila je u procesu, u načinu na koji se postiže odnos kojem težimo. Bazu za uspostavljanje autoriteta i poštovanja ličnih vrednosti čini odnos međusobnog poverenja, uvažavanja i razumevanja, u atmosferi sigurnosti i saradnje – kaže Sanja.
Odabrati stil roditeljstva kojim se ne poseže za kažnjavanjem dece je atipičan i verovatno može da deluje kao zahtevniji način. Kažnjavanje je princip koji nam je svima pri ruci i lako požemo za njim. Baš zato je važno istaći zbog čega je dobro izbeći kažnjavanje dece i kakve posledice kazne mogu da ostave, dugoročno gledano.

Foto: Profimedia
– Uopšteno govoreći, nagrade umanjuju stepen unutrašnje motivacije i podstiču težnju ka ostvarivanju kratkoročnih ciljeva. To znači da dete ulaže svoju snagu i trudi se zbog nekog ili nečeg drugog, a ne zbog sebe. Kazne duboko narušavaju odnos između roditelja i dece. One mogu da blokiraju proces učenja i remete fokus sa onoga što istinski želimo da dete oseti, doživi i nauči – ističe Sanja.
Roditeljstvo bez kazne svakako ne podrazumeva roditeljstvo bez postavljanja granica. Određivanje granica je važno, baš kao i njihovo poštovanje i istrajnost u tome, kako za roditelja tako i za dete. Postavljanje granica bez primene principa kazne i nagrade je moguće, a Sanja nam objašnjava na šta je važno obratiti pažnju.
– Alternativa nagradi i kazni ima zaista mnogo. Važno je istaći da je odnos između roditelja i deteta duboko ličan, emotivan i dinamičan. Zato kada govorimo o granicama, mislimo pre svega na lične granice. Shodno tome, postavljanje granica i njihovo prelaženje od strane deteta zavisi od mnogo faktora. Od toga da li nas je dete i kako razumelo, od detetovog uzrasta, temperamenta, stepena njegovih razvojnih kapaciteta, odnosa koji trenutno ima sa roditeljem, konteksta konkretne situacije, njegove namere u datoj situaciji, od očekivanja, komunikacionih veština, stepena ličnog integriteta roditelja. To su zapravo sve faktori na koje roditelj treba da obati pažnju u bilo kojoj situacji sa detetom, a posebno u onim turbulentnim – zaključuje Sanja.

Foto: Profimedia
Potreba za kažnjavanjem deteta u većini slučajeva dolazi u situacijama kada mi doživljavamo da se dete neprimereno ponaša. Neretko se mogu videti i čuti ustaljene izjave koje roditelji upućuju deci, tipa Nisi dobar ili dobra… Vidi kako ova devojčica lepo sedi… Sram te bilo… Ako pokupiš igračke, dobičeš…
Roditelji vrlo često nisu svesni da ovakav način komunikacije donosi mnogo više problema i loših posledica, nego što dovodi do željenog lepog ponašanja.
– Iako su prilično ustaljene, ovakve formulacie izazivaju loš osećaj i značajno utiču na formiranje pogrešnih uverenja, kako kod deteta, tako i kod roditelja. Dete sliku o sebi stvara na osnovu onoga što čuje o sebi od osobe koju naviše voli. Ukoliko poređenje, etiketiranje, posramljivanje i uslovljavanje predstavlja svakodnevni obrazac komunikacije, pogrešna uverenja poput nisam dobar, nisam sposoban, ne valjam, mogu biti samo neki od rezultata. Površan odnos sa detetom, kreiranje loše slike o sebi, negovanje osećaja lične nevrednosti, nesposobnosti, slabe unutrašnje motivacije u najsenzitivnijem periodu odrastanja, nisu ono čemu težimo – ističe Sanja za kraj.
Uspešno ste se prijavili